preskoči na sadržaj

Osnovna škola Mate Lovraka Županja

Login
Školski list Lobi

JELOVNIK, CJENIK I UPLATNICA

KUHINJA

PRIMANJE RODITELJA

Priloženi dokumenti:
PRIMANJE RODITELJA 2019.-2020..pdf

 

 

 

Priloženi dokumenti:
RASPORED ZVONJENJA I VOZNJE.pdf

Popis udžbenika

Izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2016. godinu

PISMENE PROVJERE

 
 
Brojač posjeta
Ispis statistike od 6. 5. 2020.

Ukupno: 36181
Ovaj mjesec: 734
Ovaj tjedan: 150
Danas: 60
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
U REDU JE BITI DRUGAČIJI
Autor: Marijan Oršolić, 3. 12. 2020.

   

3. prosinac - Međunarodni dan  osoba s invaliditetom

 

Povijest i životno iskustvo mnogih ljudi koji su bili drugačiji uči nas da to što smo drugačiji ne mora nužno biti nesreća, teškoća ili tuga. Sve ovisi o tome kakav si kao čovjek

Možda ne znamo uvijek razloge tome zbog čega se dogodilo određeno oštećenje, invaliditet ili hendikep, ali možemo biti sigurni da se u njima često kriju blaga koja je potrebno otkriti.

Često oštećenja probude u ljudima njihove najbolje sposobnosti i daju im snagu za borbu. Ponekad nevolje pomažu da dođemo do savršenstva za koje se inače, možda, ne bismo borili.

pročitajte OPŠIRNIJE  u nastavku...

 

 

 


Pjesnikinja Myra Brooks Welch imala je običaj reći mazeći naslon svojih invalidskih kolica: „Zahvaljujem Bogu za ovo!“

Zamislite nekoga koji je zahvalan za invalidska kolica!

No ona je imala razlog, njen izvanredni talent nije bio otkriven prije nego što je postala osoba s invaliditetom! Tada su njene pjesme preplavile čitav svijet.

 

Fanny Crosby, iako rođena slijepa, odlučila je da je njen hendikep nikada neće činiti ogorčenom. Tada je napisala svoju prvu pjesmu:

 

       Kakva sam ja sretna duša,                         Toliko radosti uživam,

       mada ne mogu vidjeti,                                kada drugi nemaju, ja imam sreću!

       odlučila sam na ovom svijetu,                     Plakati zato što sam slijepa

       iako slijepa, sretno živjeti!                             ne mogu i neću!

 

Charles Elliot, jedan od najpoznatijih predsjednika Harvardskog sveučilišta, imao je urođenu deformaciju na licu.

Njegova majka dala mu je savjet koji mu je promjenio život:

„Sine moj, savjetovali smo se s najboljim kirurzima koji su rekli da ne postoji mogućnost za tvoje izlječenje. Ali moguće je toliko razviti um i dušu da ljudi neće gledati na tvoje lice već samo tvoja djela!“

Baš to se i dogodilo!

 

A tko nije čuo za Helen Keller?

Bila je gluha, nijema i slijepa! Ali zahvaljujući ljubavi i požrtvovnosti, naučila je ne samo pisati, već i govoriti! Postala je poznata pjesnikinja, spisateljica i javni govornik, te je postala neizmjerno veliko ohrabrenje milijunima gluhih, nijemih i slijepih ljudi.

Ulila im je nadu i pokazala da ne moraju biti obeshrabreni i osjećati se beskorisnima samo zato što imaju ozbiljne teškoće!

 

Tjelesno oštećenje nije zaustavilo Shakespearea da napiše najpoznatija kazališna djela na svijetu!

 

John Milton, iako slijep, napisao je najslavniju englesku poemu  „izgubljeni raj“.

 

Potpuna gluhoća nije zaustavila Beethovena da komponira neke od najljepših glazbenih djela koje je svijet ikada čuo!

 

Aleksandar Veliki je bio grbavac.

 

Homer je bio slijepi trubadur.

 

Renoir je, pateći od reumatizma, naslikao neke od svojih najprofinjenijih remek dijela s prstima koji su bili zgrčeni od bola.

 

Handel je komponirao svoj najslavniji glazbeni komad „Kor aleluja“ dok mu je desna strana bila potpuno paralizirana.

 

Edison je bio gluh kada je izumio fonograf.

 

„Slični, a različiti!“,

U našoj školi učenici prihvaćaju svoje vršnjake s teškoćama u razvoju te u skladu sa svojim  godinama objašnjavaju i prihvaćaju ih kao  „malo drugačije od njih“.

Djeca s teškoćama u razvoju, kao i ostala djeca, imaju pravo na veselo i bezbrižno djetinjstvo u društvu vršnjaka te jednaku mogućnost sudjelovanja u programima odgoja i obrazovanja.

Svako je dijete vrijedno i jedinstveno i ima svoje potencijale koje će moći razviti tek ako se osjeća prihvaćeno i voljeno takvo kakvo jest.

 Svi smo jedinstveni. Svaka osoba može u sebi pronaći osobinu po kojoj se razlikuje od drugih. Međutim, koliko smo različiti toliko smo i ponekad slični. Često se događa da upravo ono što zamjeramo drugima, možemo pronaći i kod sebe. Zato je važno poštivanje različitosti.

Nije naš cilj da postanemo kao drugi; potrebno je da se međusobno razlikujemo, da naučimo vidjeti drugačije ljude od sebe i da ih poštujemo zbog toga što jesu”, misao je ovo slavnoga Hermanna Hessea o toleranciji različitosti.

Djeca često znaju biti sklona ismijavanju ili odbacivanju onih koji se na neki način razlikuju od njih samih.                                                                                                                             Odgoj za toleranciju i prihvaćanje različitosti treba započeti od najranije dobi. Obitelj je prvi korak u učenju tolerancije i prihvaćanju različitosti. Dijete se toleranciji uči po modelu, odnosno gledajući prihvatljive oblike ponašanja u vlastitoj obitelji od najranije dobi.        Problem nije u tome što nas djeca uvijek ne slušaju. Problem je u tome što nas uvijek gledaju.                                                                                                                                                      (R. Fulghum)        

Prvi preduvjet je empatija – razumska sposobnost razumijevanja tuđih osjećaja i problema.  Ne postoje dva ista čovjeka. Svi se mi razlikujemo i ne postoje dvije identične osobe.
Razlikujemo se po svemu i u svemu. Svatko od nas je različit, jedinstven na svoj način.

Prihvaćanje razlika znači razumjeti u čemu smo slični, u čemu smo različiti i odnositi se prema svima s poštovanjem i razumijevanjem bez obzira na razlike.
Različitost nas obogaćuje, svakom daje određenu i posebnu vrijednost.
Glavne karakteristike tolerancije su razumijevanje i poštovanje drugih sa svim njihovim različitostima u odnosu na nas.                                                              Djeca zapravo veoma rano počinju primjećivati razlike među ljudima. Stoga je važno mališanu pomoći da razlike prihvati.  I ne zaboravite naglasiti kako je to – savršeno normalno.                                                                                                         Problem nastaje kada nismo spremni prihvatiti i dopustiti tu različitost između nas. Dopuštamo da predrasude odrade svoje i osudimo osobu prije nego li smo je uopće upoznali. U nama prevladavaju strah i nesigurnost.                 Strah od nepoznatog, od različitosti..  Pa umjesto da naučimo nove stvari i nove vrijednosti, mi diskriminiramo ono što nam je nepoznato. Jer je tako lakše. Jer je tako jednostavnije.
Uvažavanjem i učenjem o različitostima drugih učimo o stvarima koje su nam nepoznate, koje ne razumijemo i tako se učimo prihvaćati različitosti. Učiti kako biti tolerantan, izgrađujemo naš osobni rast i razvoj kao osobe. Postajemo osviješteni o različitostima koje su prisutne u našoj svakodnevici.                                                                                                 

Djeca i osobe s poteškoćama zaslužuju isti tretman kao i svi ostali, a druženje s njima samo će vam uljepšati dan.

BUDIMO ISKRENI: svatko od nas ima neku stvarnu ili zamišljenu manu!

Svi su na neki način hendikepirani nedostacima, slabostima, neuspjesima, greškama, a duhovni hendikepi često mogu biti ozbiljniji od fizičkih.

Ali, bilo da su hendikepi fizički ili duhovni, veliki ili mali, ne smijemo provesti život žaleći sami sebe, želeći biti nešto što nismo!

Ponekad treba jednostavno prihvatiti, učiniti sve što je moguće da se izdignemo iz njihovih ograničenja, ostati hrabri i pobijediti iako smo drugačiji.

 





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju