Osnovna škola Mate Lovraka Županja

Imamo li doista moć?

Piše: Radojka Matić
Svjetski je dan učitelja!
Dobar dio ljudi ( učenika, roditelja, suradnika) zaokupljenih svojim poslovima i brigama nema uopće osjećaj da bi učiteljima trebalo čestitati ili na bilo čemu zahvaliti. I to je legitimno. Bolje i to nego neiskreno se naslikavati po medijima i govoriti kako smo najvažniji, nezamjenjivi…Ne padamo više na te štosove. I  dobro znamo da je svatko bitan i vrijedan poštovanja, i pekar, i frizer, i vozač, i inženjer… Ipak moram nam malo podići krila! Jeste li vidjeli kako su se novinari rastrčali tražeći izjave učitelja o Modriću, Vrsaljku, a o Mandžukiću su valjda ispitali cijelu zbornicu!  Učenicima sam ove godine naglasila da posebno vodim bilješke o njima! Nikad se ne zna komu će zatrebati!

U glavi premotavaš film i po tisućiti put zaključuješ '' da se ponovo rodim, bila bih….'' Jednostavno, ne možeš pobjeći od sebe! To je to, to je poziv i iz ove se kože ne može! Odlučiš kako se ove godine nećeš ubijati od posla i kako ćeš se ''skockati'' za blagdane ( pa tako i za ovaj Dan učitelja), ali ne! Ti juriš u knjižaru kupiti malo bolji papir od onoga koji imaš u školi jer tvoji učenici to zaslužuju! Ostaješ dulje s njima jer njima se razgovara ili ti imaju nešto povjerljivo reći! Iako te kosti bole i jedva držiš kredu u rukama, tovariš kućnu literaturu i dodatne materijale jer je motivacija najvažnija! Nadaš se da imaš moć nadvladati najnoviji tip pametnog mobitela, odvratiti pogled ostalih učenika s modernih Marijinih tenisica, probuditi vječito neispavane, one kojima se stalno jede, koji bi samo pričali i koji uporno ponavljaju tvoje riječi naglas, one koji pametuju, koji šute, koji su lijeni, koji zapitkuju za koliko zvoni, koji sporo pišu, koji uvijek kopaju po torbi tražeći pribor koji nisu ponijeli, koji uvijek zaboravljaju, koji se upravo nezaustavljivo hihoću jer je Ani ispalo iz torbe sve ( '' nema čega nema'')…

Čudite se zašto su učitelji umorni! Nisu na baušteli, nisu na blagajni, ne rade u pekari, za strojem, ne visi im zlovoljan šef nad glavom, plaća im je redovita… Zamislite, a oni umorni i iscrpljeni.

Evo zašto!
Istraživanje je pokazalo da su učitelji iscrpljeni i umorni od donošenja odluka i naprezanja snage volje. Potkrijepljeno je time da učitelj tijekom dana donese 1500 školskih odluka.
Mi učitelji se stalno cenzuriramo – pazimo da ne kažemo krivu riječ, da ne pokažemo da smo zlovoljni, da nas nešto boli, pazimo kako ćemo očitati lekciju lijenom učeniku, kako ćemo drugoga pohvaliti, a da drugi to krivo ne shvate, kako ćemo roditelju reći da nešto nije u redu a da ne pretjeramo, da ne poljuljamo povjerenje. Suzdržavamo se kada bismo najradije nekoga tresnuli i dali mu jedinicu.
Stalno nam je prisutna samokontrola rada s djecom.
Drugi je razlog, prema istraživanjima, što smo u emocijama visokog intenziteta, od ljutnje, straha, frustracije, ali i radosti, ponosa, divljenja…
Sve vrste emocija visokog intenziteta ( bilo pozitivne, bilo negativne; i kada smo ambiciozni, kada želimo ostvariti nemoguće, kada smo energični ) iscrpljuju nas i dovode do stresa.
Treći razlog je briga. Stalno se brinemo tako što zamišljamo negativne događaje i posljedice. Zamišljamo što će biti ako učenici što ne nauče, ako imamo problem s ponašanjem, što ako nam se lekcija/ sat raspada, ako sutra zamjenjujem kolegicu, ako je roditelj ljut, ako ravnatelj promatra nastavu, ako je fotokopirni pokvaren, ako je kolega ljut na mene, ako se dogodilo da je u filmu koji gledamo netko opsovao – kako će učenik to reći roditeljima, ako sjednemo na pod jer nam sunce udara u oči, hoće li me smatrati čudakinjom i da ne vladam situacijom…
Onda se sjetim svih onih generacija učenika koji su nam zahvaljivali na strpljenju, što smo vjerovali u njih, sjetim se brižnih roditelja i svega onoga što smo svi zajedno prošli. Moja škola i ja. Ostali smo isti po povezanosti, ali mnogo se toga promijenilo. Danas moraš biti bolji i brži ne zato jer je to neka zakletva nego zato što će te preteći konkurencija. Sredina smo s mnogo predrasuda, a kamo god danas krenemo s predrasudama, naići ćemo na sudaranje i ispunit ćemo se negativnim emocijama koje će nas blokirati i rasipati našu energiju.
Zato za Svjetski dan učitelja želim da odbacimo negativnu energiju, da se osnažimo za pozitivne poruke, a jednu od njih uputila nam je Dinka Juričić, profesorica koja se dugo bavi pitanjima odgoja i obrazovanja:
'' Dragi učitelji, cijele ste godine bili svijeća i umnožavali svoju svjetlost dijeljenjem,  prenošenjem plamičaka vlastita ushita na svoje učenike. Svaki njihov budući uspjeh u životu – i vaš je uspjeh. Čestitajte sebi na tome. Budite ponosni na sebe. Zaslužili ste!''

I na kraju….    ''…rekla sam ljudima da te vole.
                           Srest će te jedan koji me je čuo.''

                                                                           Nama učiteljima sasvim dovoljno.