Osnovna škola Mate Lovraka Županja

Iako živimo ubrzano i često smo u nedostatku vremena, osvrnimo se oko sebe i pogledajmo ljude koji žive drugačije. Sve ono što mi uzimamo zdravo za gotovo, osobama s invaliditetom može predstavljati velike poteškoće. Na primjer, jedna obična stepenica njima može biti nepremostiv zid.

Djelatnici naše škole trude se obrazovati djecu da bez straha i ustručavanja prihvate osobe s invaliditetom kao sebi jednake te da ih nauče prihvatiti različitosti.

Ove godine na Dan svetog Nikole ugostili smo našu Helenu, učenicu 3. a, koja se školuje kod kuće, kako bismo radost dolaska svetog Nikole podijelili s njom.

Helena je vesela djevojčica koja ne krije sreću zbog posjeta svetog Nikole i druženja sa svojim prijateljima.Raduje se svakom dolasku u školu, a ovoga puta dodatno ju je razveselio paketić pun slatkiša od kojih joj se posebno sviđaju Kiki bomboni.

Petkom je redovito u školi. Kaže da joj škola puno znači i da se jako voli družiti sa svojim prijateljima. Ponekad joj je predugo čekati i po tjedan dana da ih sve vidi. Shvaća da škola osim druženja podrazumijeva i učenje, što joj ne predstavlja problem jer voli sve predmete.

Sa svojom učiteljicom Petrom Maričić i učiteljem Tomislavom Nedićem sastala se u knjižnici, koja ju, kako kaže, podsjeća na pjesmicu o vlaku koju je naučila. Kaže da voli hrvatski, voli čitati lektire, a posebno joj se sviđaju Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Ezopove basne.

Govorila je o tome da je igra jako bitna jer se tada svi dobro osjećaju, a ona se najviše voli igrati sa svojim bratom i sestrom. Omiljene igre su joj one koje uključuju bacanje kockica, poput „Čovječe, ne ljuti se“, jer voli matematiku.

                                                                                                                        Tomislav Nedić

Biti učiteljica djeteta s posebnim potrebama je, ponajprije, velika radost!

Loši dani ne  postoje. Nema toga problema koje te velike tople oči ne učine toliko malenim i zanemarivim. Slobodno priđite, pridružite nam se i uđite u poseban svijet; svijet ljubavi, mašte i neopisive istinske sreće. Jedino što vam je potrebno da nam se pridružite je dobra volja i otvoreno srce! Ma hajde, možete vi to! Dijete s posebnim potrebama je dijete koje u sebi nosi posebnu energiju ljubavi i dobrote. Dođite i uvjerite se u to! Dobra zabava i smijeh zagarantirani! Naše druženje je opušteno, puno osmijeha, a opet vrlo produktivno. Osmijeh je uvijek dobrodošao, on je naš vjeran gost i pratitelj. Kada smo strpljivi i nasmijani ni najteži zadatak nije nerješiv.                                           Često se na nastavi igramo i kroz igru nekako najviše učimo, a vrijeme nam začas prođe. Uvijek nam je malo vremena, volimo učiti i družiti se. Veoma sam sretna i zahvalna što sam Helenina učiteljica!

Biti drugačiji znači biti zanimljiv i poseban. Svi smo mi posebni, zar ne? Potrebno je odagnati strah od nepoznatog jer nepoznato nije nikakav bauk. Voljela bih da se ljudi osvijeste i počinju više uvažavati djecu i odrasle s posebnim potrebama. Ako vidite da je osobi s posebnim potrebama potrebna pomoć, slobodno priđite i ponudite se da pomognete. Ponekad i osmijeh puno znači.

Suočite se sa strahom, pomognite i učinite dobru stvar za sebe i za cijelu zajednicu, jer društvo je jako koliko je jak njen najslabiji član! J

                                                                                     Petra Maričić

Biti roditelj djeteta s posebnim potrebama znači svakodnevno se vraćati u djetinjstvo. Kao majka djevojčice s potrebama ne volim izgovarati riječi TEŠKO i NE MOGU.

Možda su nam invalidska kolica teška, ali djeci koja u njima sjede su puno teža. Moja kći ne može ustati iz kolica, ali može sjediti s roditeljima i igrati mnoge društvene igre. Ne može sama pisati, ali može slušati i pamtiti. Roditeljstvo zahtjeva puno odricanaja, i ja sam se puno toga odrekla, ali sam zato nagrađena ovakvim djetetom. Smatram da svi mi imamo potrebe, netko nekakve, i da na djecu s invaliditetom ne treba gledati kao na drugačiju nego na posebniju djecu.

Boli me činjenica da postoje ljudi koji su puni predrasuda i iako rade posao koji zahtjeva rad s takvom djecom , na njih gledaju kao na drugačiju. Od takvih ljudi očekujem razumijevanje. Nepokretno dijete i teška kolica roditelje usporavaju. Roditeljima treba pomoć, a ne vrijeđati ih i osuđivati. Voljela bih da se ljudi oslobode strahova i priđu roditeljima te ih pitaju trebaju li pomoć i zadovolje svoju radoznalost. Moja je kći lijepo prihvaćena u školi. Iz godine u godinu, djeca joj sve više prilaze bez straha da će je povrijediti. Lijepo je prihvaćena i u susjedstvu i Crkvi kao i u obitelji. To je ključ zdravog odrastanja. Volim otići u školu  sa svojom kćerkom jer znam da nas tamo čeka puno nasmijanih lica. Sve bi bilo savršeno da imamo učionicu više. Helenu nosimo stepenicama, a to nam oduzima puno vremena. Kada vidim koliko je sretna, svaka kap znoja puno vrijedi. Nadam se da će se nešto uskoro promijeniti i da će ljudi početi drugačije razmišljati, da se neće bojati osoba s invaliditetom.

Želim poručiti da su djeca s posebnim potrebama posebno draga, posebno topla i posebno nježna.

                                                                                                     Marija Tuzlak