Prva pučka škola u Županji djeluje još od 1764. godine, s njemačkim jezikom kao nastavnim jezikom. Tada ju je pohađalo 40 učenika. Kroz povijest, grad je doživio značajan razvoj, osobito nakon izgradnje Tvornice šećera i širenja mliječne industrije. U razdoblju između 1948. i 1961. godine broj stanovnika se gotovo udvostručio – od 4695 stanovnika 1948. do 7024 stanovnika 1961. godine. Ovaj nagli porast broja stanovnika stvorio je potrebu za novom školom, posebno za djecu radnika koji su živjeli u blizini Tvornice šećera, u području oko industrijskog kolosijeka Sladorane.
Dana 1. veljače 1951. godine, na inicijativu Uprave “Sladorane”, škola pod nazivom Narodna škola Sladorana počinje s radom. Otvorena je u stambenoj zgradi u Naselju sladorane 54. Prvi učitelji bili su Amalija Ljubica Grgić i Antun Grgić, koji su postavili temelje obrazovanja za djecu radnika Tvornice šećera.
Do 1956. godine, škola je nastavila s radom u tadašnjoj gimnaziji, a odjeli više nisu bili kombinirani. Četiri učitelja radila su u školi, a voditelj je bio Andrija Kadović. 1960. godine, škola je postala osmogodišnja i premještena je u novu montažnu zgradu sa 6 učionica, zbornicom i spremištem za drva, što je značajno poboljšalo uvjete rada.
Izgradnja športske dvorane započela je 1969. godine, financirana sredstvima tadašnjeg SIZ-a, “Sladorane” i dobrovoljnim radnim akcijama učenika, učitelja i roditelja. Izgradnja dvorane trajala je dvije godine, s povremenim prekidima.
Godine 1978. školska zgrada je renovirana – vanjski zidovi su pojačani opekom, a sredstva za ovu obnovu osigurala je Zajednica obrazovanja.
Tijekom Domovinskog rata, 14. studenog 1991., škola je bombardirana, pri čemu su dvije učionice potpuno uništene. Srećom, zbog crkvenog goda (kirbaja), tog dana nije bilo nastave, pa nitko nije stradao. Školska arhiva, knjižni fond i nastavna sredstva djelomično su uništeni, a dvije učionice u potpunosti.
Škola je obnovljena 1992. godine, a tijekom rata u njoj su boravili pripadnici Hrvatske vojske. Unatoč ratnim uvjetima, nastava se odvijala u privatnim kućama, dječjem vrtiću i Osnovnoj školi Ivana Kozarca. Učitelji su pod granatama odlazili na posao, a škola je neprekidno radila, osim mjesec dana pred pad Vukovara.
Do 1990. godine, škola je bila poznata kao šećeranska škola i financijski ju je podupirala Tvornica šećera. Nakon rata, škola je radila u otežanim uvjetima sve do izgradnje nove zgrade. Dana 10. rujna 2001. preseljena je u novoizgrađenu školsku zgradu u Ulici Alojzija Stepinca 18, gdje se nalazi i danas.
