Osnovna škola Mate Lovraka Županja

Učitelj je vječiti đak!
 Sa sedam godina uđe u školu, sa 67 izađe iz nje!
Za sve to vrijeme nosi torbu, piše zadaće, množi i dijeli hoće li što ostati od plaće kad podmiri obveze.

I ne žali se. Štoviše, uživa u svakom dječjem osmijehu, u svakom postignuću, sretan ako ravnatelj, roditelj ili kolega primijeti trud  i da do znanja da to što radi, nešto vrijedi.Tako je svoj učiteljski vijek provodila i naša kolegica Anica. Tiha i samozatajna, čak toliko da nismo ni primijetili da odlazi u mirovinu! A tko bi i primijetio, kada je i zadnje dane u nastavi radila s istim žarom kao prije mnogo godina!
 Panoi, izložbe, radionice, uvijek okružena djecom i roditeljima, tek je, kad svi odu, vidiš kako sprema radove svojih učenika  i  poslije svih  odlazi. Znali smo da se na nju možemo osloniti: i kada je u pitanju reforma školstva, svojim će bogatim iskustvom, jednostavnim i razumljivim riječima, uputiti mlađe što i kako treba; i kada ti zatreba savjet u odgoju, u obitelji, u bolesti; nitko kao ona nije znao smiriti situaciju kada bi davnih godina iskrilo na sjednicama.  Njezinu se riječ slušalo i uvažavalo. Znali smo kako joj je bilo teško uskladiti brigu o njabližima i o unučadi s obvezama na poslu, ali ona bi se samo ponekad požalila, pazeći da radne obveze budu na prvom mjestu. U svome je radu naša kolegica Anica – više od učiteljice!
U sve što je radila, unijela je svu svoju ljubav i energiju, ne pitajući za satnicu i radno vrijeme. Imali smo čast što su našu školu pohađale i njezine Đurđica i Iva, a svi koji su im predavali znaju da tako pravih odlikaša dugo nije bilo u školi. I ne samo po uspjehu, već i po poštivanju i uvažavanju, po čestitosti i upornosti, po kreativnosti i posebno po tomu što su sa svojim vršnjacima imale  izuzetne odnose i što se nisu odvajale od njih. U današnje vrijeme kada nas nastavni programi i kurikulumi odvajaju jedne od drugih i kada gubimo komunikaciju,  važno je da postanemo svjesni koliko je potrebno imati makar i nevidljive niti povezanosti sa svojim kolegama. Od nje se nije moglo čuti ogovaranje kolega, ali je jasno dala do znanja kada bi bila povrijeđena. Izmicale su joj jubilarne nagrade, a kad je trebalo biti dio tima za natjecanje iz prve pomoći, za HNOS, za  testiranje, za radne akcije i izložbe, za prikupljanje građe o povijesti škole,za dežurstva subotama, za projekte i pisanje raznih planova –zna se, Anica će! Djeca i roditelji su je izuzetno uvažavali. Trčali bi pred nju kada bi dolazila u školu, iskradali se s nastave u višim razredima, samo da ju mogu posjetiti. To je bogatstvo koje čovjeku svaki novi dan čini radosnijim. Zato mislim da je danas bogata i da u mirovinu može otići uzdignute glave.